Čarobno drvo, Peter Sloterdijk

Čarobno drvo - odlomak



''Uvijek tražim previše odjednom. Znam da je to porok, biti tako nestrpljiv. Možda ću jednog dana naučiti prilaziti istini korak po korak.''.

''Ne, ne radi se o tome'', reče Puységur vrlo ozbiljno. ''U ovoj oblasti ne možete baš ništa postići korak po korak. Ovdje morate jednim zamahom uzeti sve – ili ništa. Želim biti siguran da to uviđate. Princip animalnog magnetizma ne da se postupno učiti; on se mora izvesti jednim jedinim, strastvenim uzletom duše. Sve ostalo je vanjština.''.

''Žao mi je'', reče van Leyden, ''da se tako nezgrapno postavljam, no ne razumijem vas, monsieur. Kako mogu jednim zamahom svladati umijeće o kojem ništa ne znam, ako ne znam čak ni to što trebam učiti? Prvo bih ipak morao stvoriti neku sliku o tome, a tek onda je polako asimilirati?''.

Marquis se opet nasmije.

''Vrlo dobro, monsieur. Vjerujem da ćemo se brzo sporazumijeti. Želite nešto učiti, zar ne? Mislite, naravno, da ne posjedujete znanje o onome što želite naučiti, inače ne bi moglo biti ni nastojanja da se to uči. Točno? Do tud sve izgleda vrlo jednostavno. Ako je tok vašeg nastojanja potpuno jasan, onda ste vi zdrav čovjek koji zna živjeti iz jasnosti svoga nastojanja. Ma što onda željeli učiti – vi ćete to učiti i iz samog ćete nastojanja moći usvojiti sve što bi na smislen način mogli htjeti naučiti. Samo jedno u tom nastojanju ne trebate učiti: sâmo to nastojanje, koje nije baš ništa drugo nego život vašeg života. Upravo je to tajna animalnog magnetizma. Tko u sebi nosi snagu za čisto htijenje i za jasno nastojanje, taj može htjeti sve, i dokučit će to, ako je to uopće dokučivo. On jedino ne može htjeti učiti animalni magnetizam, budući da je upravo sâmo to ''moći htjeti'' čisti animalni magnetizam. – Razumijete, li monsieur? Gotovo je prejednostavno da bi se razumijelo. Htijenje se ne može htjeti učiti a da se ne razori čistoća i jednostavnost samog htijenja. Hoćete – ili pak nećete; to je jednostavna, temeljna istina. Animalni magnetizam nije ništa drugo do prakticiranje čistoga htijenja, koje po svojoj naravi ne može biti ništa drugo do čista dobrohotnost. Razumijete li sad zašto se to ne da naučiti? Ili vaš život postane vršenje vaše volje, a onda već prakticirate, zvali vi to tako ili ne, neku vrstu animalnog magnetizma, ili će pak vaš život i vaša volja ići u različitim smjerovima, a vi ćete biti rastrgani i čeznut ćete za nečim što vjerujete da će vam ponovo vratiti jedinstvo života i volje. Tada je najbolje raditi s učiteljem koji je u sebi pronašao to mjesto sjedinjenja i koji iz njega djeluje. Ranije se to, dakako, događalo prije svega u religijskim formama – ukoliko su one bile više od pukih konvencija. Ali za modernog čovjeka je taj put postao gotovo nemoguć jer se naše glave naizbježno distanciraju od paradoksalne religijske simbolike. Osim toga, moderno je Ja još tako duboko u zamci svoje borbe za samodokazivanjem da mu je nemoguće smoći razumijevanja za paradoksalnosti jedne radikalne pouke. Ali, rastrojstvo svakim danom raste, budući da u današnje vrijeme sve više raznorodnih i suprotstavljenih snaga razdvaja našu volju i razvlače je u tisuće smjerova.''
Dok je marquis izlagao svoje ideje, van Leydena je zahvatio dubok nemir. S velikom je izvjesnošću osjećao da čuje stvari koje bi njegov dotad konfuzni život mogle skrenuti na nevjerojatan kolosijek – ako bi se upustio u to da ozbiljno učini ono što je počeo naslućivati. Ali, je li mogao to – ozbiljno učiniti? Je li stvarno mogao radikalno htjeti razumjeti i nije li mu bilo samo do toga da se predano drži ukorijenjenih snova o svom vlastitom razvoju? Snova o moćnijem bitku i većem znanju, i o žarkom uživanju u nepoznatim, mračnijim naručjima? – Van Leyden shvati kako su ti snovi u opasnosti da budu rastjerani jasnijim svjetlom. Svoj je život u izvjesnoj mjeri već bio zasnovao na traženju i istraživanju... i prvi je put naslutio da istraživanje može biti najvećom od svih životnih laži, jer je građeno na hipotezi da kroz skupljanje tako zvanih iskustava ostane isto onakvo kakvim se osjeća u svom traženju i mišljenju. Ništa nije bilo udobnije od neprestane revnosti i lakomog kretanja u beskrajno. Nenadano se pred njim otvori ponor... Cilj je bio vidljiv i opipavao se kao smrtonosna stupica.


Peter Sloterdijk, Čarobno drvo